Sasvim je jasno da samo jedno područje znanosti, tehnologije ili industrije danas više ne može pokrenuti i održati inovativni razvoj. Čak i promišljanje o strategijama kako to napraviti, recimo način na koji promišlja Europska unija kroz strategije pametne specijalizacije S3, tehnologiju primarno promatra kao platformu koja, kroz horizontalnu integraciju, povezuje različite industrije i ukazuje na to kako jedna pokreće drugu.

Prošle godine smo započeli put na kojem smo si zacrtali da ćemo pokrenuti priču o inovacijama i primjeni istih u korporativnim (organizacijskim) okruženjima. Ekosustav oko nas je upućivao da je pravo vrijeme - ne samo da smo napokon izašli iz recesije, nego se stvorila i pozitivna organizacijska i poduzetnička klima koja je jednostavno "tražila" da krenemo i u taj poduhvat, što su mnogi s veseljem i napravili.

U zadnje vrijeme lagano pratim rasprave o tome što je "normalno" danas: koliko sati rada, koliko sati razmišljanja i inovativnosti, koliko za privatni život, a koliko treba (ili ne treba) i odspavati. Ovisno o tome u kojoj ste poziciji, svatko ima pravo na svoje različito mišljenje, a jedno izdvojeno je valjda i moje, za koje ne mogu potvrditi da se većina slaže s njim.

„Vrijeme je novac“, rečenica je koju ste čuli nebrojeno puta. Jeste li čuli i rečenicu „Podaci su novac“? Podaci su postali od izrazite važnosti bilo kojoj organizaciji i to na potpuno drugačiji način. Ne tako davno, podaci su se promatrali samo iz područja potrebe za prostorom za pohranu (storage) gdje su organizacije razmišljale o tome kako pohraniti podatak na troškovno najučinkovitiji način. Danas, kada je pohrana gotovo besplatna, podaci se pokušavaju iskoristiti na pametniji način: zapravo, tražimo odgovor na pitanje zašto ih uopće i pohranjujemo.

Na prvi pogled vjerojatno vam naslov izgleda kao oksimoron na koji je jednostavno nasmijati i produžiti dalje. No, da vam  otkrijem jednu tajnu: niti jedna reorganizacija, racionalizacija, smjernica, strategija ili akcijski plan ne treba nam toliko koliko nam treba dizajn thinking.

Ako mislite da postoji jednostavan odgovor na ovo pitanje, vjerojatno se niste bavili zapošljavanjem ili radom s ljudima. Davno smo usvojili dilemu: ulagati u znanje djelatnika pa će vam možda otići ili ne ulagati, pa će vam možda i ostati.

Kako se već vidi iz naslova, čeka nas zanimljiva jesen prepuna događanja i aktivnosti i to ovoga puta usmjerenih prema već postojećim organizacijama - onima koje traže sljedeće poslovne izazove i rast svoje organizacije. No to danas nije jednostavno: tržišta danas nisu lokalna i regionalna nego europska i globalna i što god da mislite raditi, potrebno je razumjeti da ćemo ovaj put morati bolje, više i drugačije. Pronaći i primijeniti inovacije, pronaći ljude u organizaciji koji te promjene mogu iznijeti te promijeniti poslovne modele i načine na koje nastaju proizvodi i tržišta.

Ponukan zanimljivom količinom iznova vođenih besciljnih razgovora s prijateljima koji žive na državnoj pomoći, mirovini ili zbrajajući prozore na Zavodu za zapošljavanje, a netom na kavi prije maminog ručka, koji ipak imaju dovoljno snage da mi odvale onu famoznu „lako je vama kad ste informatičari“, odlučio sam napisati im koji savjet ili pogled na taj problem. I to ne onako pojedinačno, nego više - stav o tome gdje čega ima i što bi trebalo raditi.

Iako bi naslovom može uputili da se radi o uputama, više mi je cilj upozoriti (iako nisam jedini i mnogi to razumiju) na određenu količinu nekoordiniranosti koja postoji na našem informatičkom tržištu u zadnjih, recimo, dvadesetak godina. Možda to prije i nije bilo toliko bitno, možda je to tek odsjaj vrlih i brzih promjena koje se oko nas, s tehnološke pozicije gledano, događaju

Zahvaljujući raznim putovanjima, nadanjima i razočarenjima (* vidi dodatak na kraju), izgleda da smo se počeli ozbiljno baviti ICT područjem. Društveni kroničari su se zabavljali kako neuko nudimo ono što nemamo raznoraznim velesilama nadajući se da ćemo uspjeti zainteresirati slona za mrava.

Uvijek je problem zbrojiti dojmove koje vam ostavi grad kao što je Instanbul. Ako ste ga posjetili onako turistički, jasno vam je o čemu pričam - spoj istoka i zapada, kultura i nacija, povijesti i sadašnjosti, trgovine i domaćinstva, sve je to nevjerojatan doživljaj koji ljude uobičajeno ostavljaju ili bez riječi ili ih jednostavno uplaše.

Potpuno razumijem razlog zašto i kada se uvela "politika najniže cijene". Kada kupujete nešto što se kvantificira komadima i posjeduje istovjetnost, možda je usluga čvrsto definiranog rada onda se diferencijacija mjeri tek u postocima (odnosno, u marži, rekli bi popularno). Činjenica da isto računalo danas kupujete po prilično sličnim cijenama koje se tek razlikuju u tome koliko je koji ponuditelj sklon riziku i koliko se već igra velikim brojevima opravdava takvu politiku. Kupiti 200.000 rola papira po 3,99 kn umjesto po 4,19 možda u konačnici opravdava pritisak na cijenu, a možda i niz takvih pritisaka stvarno generira i nekakvu uštedu koja je značajnijeg karaktera.

Priznajem da sam zapravo počeo pisati o nečemu sasvim drugom: o nekakvoj internacionalizaciji posla, o globalnim nomadima koji putuju prema ponuđenoj prilici, ali taj tekst će morati pričekati neka druga vremena. Gotovo je nevjerojatno da vas mali slijed događaja može tako izbaciti iz orbite, kao kad prstom malo taknete tijelo u ravnoteži i ono se sruši uz nevjerojatne popratne efekte.

Neznam kako su vas učili u školi (ili možda ste odrasli na ratnim filmovima gdje je svaka druga riječ bila strategija), ali mene su naučili da je strategija uobičajeno jedan koncizan i precizan uradak. Što bi rekla majka svih znanja, wikipedija: "Strategy (Greek "στρατηγία"—stratÄ“gia, "art of troop leader; office of general, command, generalship"[1]) is a high level plan to achieve one or more goals under conditions of uncertainty.

"I have a dream", rekao je svojedobno jedan  daleko bitniji čovjek i lider , veći neko što ćemo mi sami ikada biti. Riječi su to koje su nam svima ostale u sjećanju, iako možda ni danas ne razumijemo najbolje kontekst u kojem su nastale i u kojem su se izgovorile, osim možda onako rubno, vezano uz knjige, članke i serije koje smo gledali o borbi za prava onih koji su u manjini, koje ne razumijemo ili kojima smo zabranili snove.

Možda ste primijetili kako se u poduzetništvu uvijek traže novi modeli kako biti što brži i uspješniji. Nekako zdravorazumski, veliki su prespori i poput Titanika, treba im vremena da shvate u kojoj se situaciji nalaze i što napraviti.  Neki u tome uspiju, no većina uglavnom sigurnim korakom grabi ka svom kraju

„Učim dok sam živ“, rečenica je koju ste vjerojatno, u nekom od njenih oblika, izgovorili više puta u životu. Kada bih danas svojoj djeci rekao da će vjerojatno, ako imaju sreće, učiti cijeli život, vjerojatno bih dobio nekoliko prijetećih pogleda i mahanja rukom. No, stvarno, život se pretvorio u učenje i zanimljivo je gledati tu dnevnu borbu između radnih obaveza i želje da se usvoji nešto novo i prošire horizonti.

Odmah na početku, ne može. Iz nekoliko razloga. Prvo, bit će da je prevelika - snaga Silicijske doline je upravo u činjenici da je relativno zbijena između obale Pacifika (odnosno planina Santa Cruz) te Diablo planinskog lanca. Sve u svemu, to je nekakvih 45 kilometara puta 25 kilometara, rekli bi - daleko manje od Slavonije u prostoru i ravnini. Drugo, potpuno je nabijena sa stanovništvom, infrastrukturom i industrijom.

Kao i svake godine, ne mogu ne napisati osvrt na godišnje Izvješće o globalnoj konkurentnosti 2013 - 2014 koju redovno izdaje Svjetski gospodarski forum (World Economic Forum) i nekako očekujem to izvješće poput studenta koji nije siguran je li prošao ispit ili nije. No, očekivanje se utoliko razlikuje jer je bodovanje zamišljeno na potpuno drugačiji način: pozicioniranje nije apsolutno (kao na ispitu na fakultetu, gdje se svi neovisno jedni o drugima trudimo postići što veći broj bodova) već relativno (države se na neki način međusobno natječu, i vaša pozicija ne ovisi samo o vašim aktivnostima nego i o aktivnostima, ili neaktivnostima, drugih).